Nakon Mostara i Rijeke, željom urednika, a i putem koji me često nanese, dođosmo mi i do Sarajeva. Grada sa dva kluba od kojih mi je nekako više srcu prirastao onaj plavi dio. Valjda zato jer je bio „prljaviji”, „punkerskiji”, valjda zato jer je ta neka moja raja, koju nikad nisam upoznao, ali uz koje sam rastao i stasao, ipak imala više simpatija prema Želji nego prema samom Sarajevu. Valjda i zbog Švabe (Ivice Osima) i zbog svih onih radnika iz „3. maja”, brodogradilišta u Rijeci koji su pohodili Kantridu i zdušno podržavali tog Želju kad god su igrali na Kantridi.
Ali, koliko god mi srce vuklo na tu stranu nisam sa Grbavice čuo takvu poeziju, kakvu sam čuo sa Koševa, a autor je bio jedan čovjek, „sasvim običan čovjek”, lijevo krilo FK Sarajeva. Sraz dva kluba i dalje se vodi kao jedan od najznačajnijih svjetskih gradskih derbija a ta bitka se neko vrijeme ogledala i u meni.
Videos by VICE
Bio sam jedan jedini put na derbiju Želje i Sarajeva. Jebat ga. Koliko god puta bio u Sarajevu nije se nikako poklapao moj boravak sa gradskim derbijem. Jednom se poklopio i jednom sam i otišao, iako to baš i nije bio derbi u punom smislu jer je bila kup utakmica, ali opet…
Foto via Instagram
Otišao sam sa družinom na Grbavicu i to tribinu sa Željinim navijačima. Ne što su bili domaćini, nego što me ipak više vuklo ka plavoj boji. Bila je to 2005. godina. Utakmica je prekinuta u drugom poluvremenu, pri vodstvu Želje od 1:0, a prekid je uslijedio jer igrači Sarajeva, nezadovoljni sudijskim odlukama, nisu htjeli nastaviti utakmicu. Sudac, zanimljivost je to, je bio Srbin. Zaorilo se sa tribina u pojedinim momentima ono već uhodano: „Ubi, ubi, ubi Srbinaa!”. I to je to moje iskustvo sa ovim derbijem. Nije baš reprezentativno, znam, ali opet… Ispade da je i to realna slika derbija. Za one koji će mi reći da to i nije baš tako i da je riječ samo o incidentu pojedinaca reći ću da je tako. Isto tako kao i kad se Marakanom orilo: „Nož, žica, Srebrenica”, a Maksimirom „Za dom spremni!”
Ali, daleko je to od pune slike ovog derbija i klubova i bilo bi nefer zadržati se samo na tome. Takva je situacija danas, ali o tome ćemo nešto malo kasnije.
Željo je religija i život
Sve fotografije: autor
Veliki Švabo je davno rekao: „Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja.” A tko sam ja da mu protivrječim? Bio na jednoj utakmici i već je pokupio svu mudrost svijeta?
Dakle, Željo je život. Tako je, uglavnom, sa svim klubovima koji u svojoj podlozi imaju tu radničku muku, taj znoj i ljubav utkane u dresove i grb. A Željina priča je baš takva i ljubav prema klubu je posebno teško objašnjiva. Sa Željom možda ulazimo i u prostor Zone sumraka. Ništa loše pri tom ne mislim. Naprotiv. Kako objasniti transformaciju od građanina u navijača Želje? Možda je riječ o navijaču kamufliranom u građanina koji svoje pravo lice pokaže za vrijeme punog mjeseca ili utakmice?
Na stranu sad ona gorespomenuta raja. Ovdje bih pružio prostor nekoj drugoj raji. Upoznao sam ih na ljeto u Sarajevu i to baš u vrijeme filmskog festivala. Dobro, nismo se baš rukovali, niti ispijali pive, ali imam osjećaj kao da sam ih poznavao godinama. Na festivalu je prikazan dokumentarac Mladena Mitrovića „U potrazi za snovima”. Riječ je o filmu koji nakon više od 20 godina u grad vraća ekipu koju je snimao za svoj diplomski rad i koje je prikazao u filmu „Haustorče”. Rat ih je razdvojio i razbježali su se na sve moguće kontinente. Svaki priča svoju priču nakon odlaska iz Sarajeva i gotovo ni u čemu se one ne dotiču, osim u jednoj stvari. A to je ljubav prema Želji. Zamislite izbjeglicu iz Sarajeva, Srbina, sa već sopstvenom porodicom, poslom šefa policijske stanice u Senti, ili profesionalnog vojnika u Iraku kako se tope pred kamerom pri pomenu Želje, vade šal i pričaju svoj najluđi san a to je da samo jednom u životu bosi prošeću po travi Grbavice. Pa, nije li to za Zonu sumraka? Ili smo mi samo duboko zagazili u mulj etnonacionalnog da to ne možemo pojmiti?
San im se, naravno, ostvaruje, pa čak i odigraju utakmicu na toj Grbavici. Njih 11, nekad lokalnih dripaca, danas razbacanih po čitavom svijetu, na Grbavici, stadionu koji je bio linija razgraničenja i koji je gotovo u potpunosti spaljen, odakle su ukradeni i spaljeni gotovo svi važniji trofeji osvajani u ono vrijeme, vraćaju zaboravljeni i izlizani pojam bratstva i jedinstva u život i na najbolji način potvrđuju Švabine riječi: „Željo je religija i život. Nije to samo fudbal, već stil življenja i ponašanja.” Gdje god bili, koje god nacije, vjeroispovjesti, štogod radili oni su Željini i Željo je njihov, da parafraziramo malo i himnu kluba.
Ako je to tako, ako je Željo religija, a rekli smo već da je, onda se bog zove Ivica Osim. Iako je Željo jedinu titulu u onoj ligi osvojio još 1971. godine, u vrijeme kad Švabo nije ni igrao, a gdje trenirao klub. Švabu pamtim iz vremena kad je Željo spletom okolnosti, a to je ta naša zloduha sudbina i taj naš zloduhi mentalitet, zaustavljen u polufinalu Kupa UEFA kod kuće i to od mađarskog Videotona. U 87. minutu utakmice Željo vodi 2:0 što ga vodi u finale sa Realom i primaju gol koji ruši sve nade jer je Videoton prvu dobio sa 3:1. Bila je to sezona 1984/1985.
A kakva je to ekipa bila: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Čilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić, Samardžija.
Švabo je uskoro napustio Želju i preuzeo reprezentaciju, a baš iz te reprezentacije, istina koju godinu ranije, urezao mi se lik drugog sarajevskog kluba, onog sa Koševa koji danas nosi ime Asima Ferhatovića, Haseta kojeg je i Zabranjeno Pušenje opjevalo onomad, a baš to Pušenje i ti Nadrealisti su ona raja koju sam spominjao u ovom tekstu koji su mi i usadili ljubav ka plavoj boji. „Svi u napad, jedan je Hase!”
Poezija „sasvim običnog čovjeka” u bordo bojama
Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, 1982. godina. Panani album. Dolje, pri dnu između Safeta Sušića, Papeta i Ratka Svilara u daljinu je gledao lik Predraga Pašića, Paje, lijevog krila reprezentacije i FK Sarajeva. Čovjek koji će biti jedan od najzaslužnijih, ako ne i najzaslužniji, za titulu koju je Sarajevo osvojilo te godine kad je Željo „stradao” na Grbavici od Mađara. Bio je kapiten te ekipe i proglašen najboljim igračem one lige, a Sarajevo je postalo jedini klub izvan „velike četvorke” koji je osvajao titulu više od jednom. Rekoh jednom i ponovit ću – njegovi pokreti bili su poezija i samo zbog njega radovao sam se toj tituli. A vjerujte mi, nije bilo lako jer je u toj posljednjoj utakmici stradala Crvena Zvezda, moj prvi pik.
Dugo godina nakon toga Paju sam imao prilike i upoznati i reći mu sve to, a i on je sam imao priliku štošta mi ispričati. Ali prije nego što dođemo do toga treba reći da me instinkt kad je on u pitanju nije prevario. Bilo je nešto u tom pogledu sa sličice, nešto što je 20 godina nakon što sam je zalijepio u album, Paju zadržalo u Sarajevo pod opsadom i, ne samo to, već je pod takvom opsadom i neprestanim granatiranjem osnovao školu fudbala „Bubamara” koja je sarajevske klince odvraćala od mučne svakodnevnice, što je na kraju prepoznao i veliki Eric Cantona, pa je Paju uvrstio u film „Fudbaleri buntovnici”. Pajo je sebe tada predstavio kao : „sasvim običan čovjek”. Škola je inače zatvorena i to ne u vrijeme opsade, pa čak ne i nakon, nego prije godinu dana ali polako.
Tih godina, nakon titule Sarajeva opadala je moć dva kluba a baš negdje pred raspad svega što smo do tada znali i poznavali pojavila se još jedna sjajna Željina generacija predvođena tada sa mladim Elvirom Baljićem, Mariom Stanićem, koji je kasnije ostvario sjajnu karijeru u Dinamu, Parmi, Chelsea-u, reprezentaciji Hrvatske sa kojom je osvojio treće mjesto u Francuskoj. Nikad ta generacija nije imala prilike da se dokaže, barem ne u Želji.
I onda – muk. Kao što spomenuh, Željin stadion je gotovo nestao u plamenu, a Koševo…Pomoćni stadion je postao mezarje jer postojeće nije moglo primiti tu količinu ubijenih.
Stadioni su obnovljeni, ali ne i sjaj klubova. To već malo teže ide. U periodu nakon osamostaljenja Željo je osvojio šest titula, a Sarajevo tri. Posljednju titulu Sarajevo je osvojilo prošle godine, što je ispalo zgodno jer je baš prošle godine Koševo pohodio Papa Franjo, i sam veliki nogometni zaljubljenik ali u jedan drugi klub (San Lorenzo). Prethodno je na Koševu bio i Papa Ivan Pavle, ili Jovao Pavao II pa su ovi Željini smislili i foru na taj račun da je na Koševu papa češći od titule.
Vrli, novi svijet počiva na mržnj
Vrijedi li još nešto spomenuti, a da je vezano za ova dva kluba? Izlasci u Evropu su neka vrsta izleta, pa čak ni to jer jedva da traju kao solidan obrok, a u nedostatku kvaliteta na terenu, kako to biva svuda, pažnja je okrenuta ka tribinama gdje dolazimo opet do onog prekida koji su česta pojava baš na derbiju.
Željo je do titula dolazio uglavnom kad je na klupi sjedio još jedan Osim, Amar Osim, Švabin sin, a Sarajevo…Sarajevo je Paju otjeralo sa terena na kojima je radio sa klincima. „Bubamara” je preživjela rat i poslijeratni period ali tranziciju nije. Klub je dobio novog vlasnika, malezijskog milijardera Vincenta Tana, koji posjeduje i još poneki klub po Evropi, pokoju kladionicu, a da je nekog zakona u Sarajevo bi mogao ući samo kao član udruženja građana, a nikako kao suvlasnik, ali ovdje je sve relativno pa tako i zakoni.
Pajo i FK Sarajevo su našli neki kompromis van suda, pa je tako Pajo angažiran kao skaut u klubu. Dakle, i dalje prati sve šta se dešava na terenima, ali i oko njih. O današnjem rivalitetu Želje i Sarajeva i nema šta da kaže. Sjedili smo u kafani hotela „Evropa”, srkali kavicu i malo ćakulali:
„Vrlo je teško pričati o rivalitetu u sportu danas. Danas uglavnom sve počinje od mržnje. Možemo pričati više o mržnji nego o rivalitetu jer je to sastavni dio života. Stalno nas tjeraju da nešto mrzimo. Pa tako i taj rivalitet na sportskom terenu i nije toliko izražajan. Jako puno fudbalera koji igraju danas u Želji i Sarajevu su momci koji su došli iz drugih sredina i u suštini ne mogu da osjete taj derbi na način na koji smo mi to osjećali, kao gradska djeca. U mojoj generaciji nas osmorica smo bili djeca Koševa, odrasli smo na Koševu a sa druge strane isto je to važilo i za Mešu (Baždarević), Balju (Baljić), Vladu Čapljića, Bahtića…Bili smo generacija koja je klub voljela iz duše. Danas su to uglavnom igrači koji su kupljeni, dovedeni na godinu, dvije ali i oni su svjesni tog derbija i doživljavaju ga drugačije nego kao druge utakmice.”
Čak i sa takvim stavom ističe da su te utakmice su „za tri nivoa slabije od nekadašnjih”.
„Vi tu nemate šta da gledate. Navijači su u centru pažnje. To je ono što je puno važnije od same igre.”
Sjetio se Pajo kako je nekad bilo sasvim normalno da navijači dva kluba zajedno idu na utakmicu što danas i nije slučaj. Opasno je i po život, čak.
„Ta podjela je ista ona koja nas je podijelila na Srbe, Hrvate, Muslimane…koja nas je podijelila na Sarajlije, Tuzlake, Mostarce, Zeničane…Danas ljudi iz Zenice mrze ljude iz Sarajeva. Više nema Jugoslavije i drugih naroda pa se nešto mora mrziti. Tako je i taj odnos Želje i Sarajeva sveden na samo mržnju i on nema dublje korjene u samoj igri, na samom terenu”.
A na samom terenu, tuga. Posljednjih 10 godina čak 10 puta je utakmica završena bez golova.
„Zabava” je stoga preseljena na tribine. Obje strane ističu se u tome, a rezultat…
„Rezultat je samo važan radi mržnje, radi sutrašnjeg dana, radi komentara na facebooku”, kaže mi Pajo.
Jučer oni druge nacije, danas oni koji nose drugu boju. Mrziti se mora.
„Fascinirala me mržnja između Hajduka i Dinama. Bio sam na utakmici prije dvije godine. To je nevjerovatno koja je to mržnja. Sličnu mržnju sam primjetio i kod bivših igrača. Nedavno sam pričao sa Duletom Savićem koji me isto tako iznenadio koliko on mrzi Partizan. Ne smiješ ništa lijepo reći o svom rivalu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni Zagrebu,” izjadao mi se Pajo koji u svemu vidi i odgovornost samih bivših igrača.
„Sigurno je da snose neku vrstu odgovornosti. Niko od tih bivših igrača nema zapaženu ulogu u fudbalu, a nemaju ni želju ni volju da bilo šta mijenjaju jer je to i nemoguće u ovakvim društvima i ovakvim sistemima gdje nas vodi mržnja. Kad protjeramo tu mržnju možda bude neke nade. Ovdje je to gotovo i nemoguće. Kad bi neko i došao, ne bi mogao od nas samih ništa da uradi jer je mržnja u nama i uvijek tražimo razloge da mrzimo. Mislim da smo zarobljeni u tome.”
Još uvijek isčekujemo neko drugo vrijeme pa makar to značilo i povratak u onu prvobitnu formu klubova daleko od profesionalizma, gdje, ruku na srce, po svemu prikazanom i jesu. Isčekujemo povratak ljubavi prema igri i prema grbu koji su sa ponosom nosile brojne generacije. I neka sve opet bude samo to – igra, fantazija, poezija baš kao što je to bila u Pajino vrijeme.
Što se Švabe tiče, on teško da će dočekati to vrijeme, pa neka to bude zavjet njegovih sljedbenika.
Oni iz filma su svoj san dosanjali, a ja…
A i ja svašta sanjam i pišem.
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu
