Noću, kada se na gliseru prelazi sa Malog na Veliki Brijun more izgleda kao ogromno crno platno na kome skakućete. Zbog mraka i vetra koji šiba u lice, jasno se vide samo zvezde na vedrom nebu, a svuda oko vas su samo obrisi kopna i šuma. Odskakivanja glisera o vodu su glasna, a talasi intenzivni, ali iznutra osećate mir. Mir od umora posle probe predstave koja se upravo završila, mir zbog toga što su se pre, tokom i posle probe hranili mladi jeleni kojima je Mali Brijun dom, mir jer ste, iako se tog trenutka to ne vidi, okruženi jedinstvenom prirodnom lepotom koja će ujutru opet biti svuda oko vas.
Brijuni su jako specifično mesto. Ali razlika između percepcije Brijuna kada se priča o njima i samog iskustva boravka na ostrvu je fascinantna. Spolja, ostrvo zbog Tita i relativne zatvorenosti ima reputaciju egzotičnog, ekstravagantnog mesta na kome borave samo odabrani, bogati i moćni. Ali kada ste na samom ostrvu, usredsređeni ste, kao i svi oko vas, samo na jednostavnost života i lepotu koju vas okružuje. Temperatura je uvek prijatna, gde god i kad god da želite možete ući u more, okruženi ste zelenilom i brodovima koji dolaze ili odlaze sa pristaništa. Ljudi su opušteni, nasmejani i javljaju se jedni drugima, bilo da se poznaju ili ne. Smeštaj, hrana niti bilo šta drugo nikako se ne mogu opisati kao luksuzni, ali to je sastavni deo iskustva ostrva.
Videos by VICE
Ako dovoljno dugo hodate, pored vas će proći Rade Šerbedžija na biciklu. „Novo doba” je gostovalo u „Ulyeses”-u i razgovarao sam sa Radetom o teatru, njegovoj karijeri, Jugoslaviji, Krleži i Brijunima.
VICE: U danima koje sam proveo ovde, nekoliko puta sam vas video na biciklu. Izgledalo je gotovo dečački. Je l’ to samo praktičan način kretanja po ostrvu ili vrsta treninga?
Rade Šerbedžija: Treniram na taj način i održavam kondiciju da bih mogao u ovim svojim godinama igrati Kralja Lira sa svim tim zahtjevnim Lenkinim inscenacijama.
Imate li omiljeni kutak na Brijunima?
Imam. To je naša Terasa na kojoj se svi skupljamo iza proba ili predstava. I tamo u tišini razgovaramo i družimo se okruženi šumom i morem. Osjećamo se kao u nekom umjetničkom azilu. Daleko od buke svijeta. Daleko od svih.
Ovo je 17. sezona Ulyeses teatra. Koji je vaš utisak kada se osvrnete na sve te godine rada i koji su vam dalji planovi?
Kažu da je uspješan teatar koji preživi sedam godina. Ne znam otkuda dolazi ta priča i tko ju je izmislio, ali vjerojatno je to neki klišej koji se naslanja na sedam dana u sedmici ili sedam gladnih godina…. Ovo posljednje se prilično tačno uklapa u stanje u našoj kulturi i umjetnosti jer gotovo da ne postoji kulturna institucija na ovim našim prostorima koja nema problema sa financiranjem svojih programa. Usporedimo li to sa jednom Njemačkom koja obilato financira svoje umjetničke udruge, ostaje nam samo žal što to kod nas nije slučaj. Kultura i umjetnost su obično ovdje zadnja rupa na svirali.
No, unatoč tim financijskim poteškoćama sa našim potencijalnim državnim sponzorima, uspjeli smo izgraditi jedan ozbiljan i respektabilan teatar. Naše predstave su posjećene i publika ih voli. Režirali su ovdje i Paolo Mađeli i Pandur i Staša Zurovac i ja, a Lenka Udovički nam je kućni redatelj i umjetnički direktor. Imamo najboljeg kazališnog menadžera na svijetu, Duška Ljuštinu. Gostovali su ovdje najčuveniji kazališni umjetnici iz čitavog regiona , a prošle godine je bila kruna našega internacionalnog uspjeha kada su na našoj tvrđavi gostovali engleski glumci predvođeni Ralfom Fajnsom i Vanesom Redgrejv sa Ričardom III. Kralja Lira igramo već 17 godina i vjerojatno ćemo ga igrati još jer zanimanje publike za tu predstavu ne prestaje, a ja još uvijek mogu trčati po hodnicima i visokim stepenicama tvrđave Minor.
Uskoro ćemo objaviti naš repertoar za sljedeću godinu, ali smo sigurni da ćemo vratiti Krležinu i Stivičićevu „Pijanu noć 1918″ jer je sljedeće godine stogodišnjica toga događaja, kojim se je stvorila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Treba dostojno obilježiti taj događaj koji je Miroslav Krleža tako točno i bolno opisao.
U vašoj autobiografiji, „Do poslednjeg daha” u jednom trenutku pišete o Marjanu Pogačniku, oficiru JNA, sa kojim ste prvi put bili na Brijunima. Kako se vaš odnos prema Brijunima promenio u ovih 30 godina, od tog nekog egzotičnog mesta poznatom po Titu, do prostora u kome svakog leta stvarate?
Za vrijeme Tita nisam spadao u glumačku delegaciju koja je odlazila na Brijune da se sa njime druži. Ja sam bio više lice koje je igralo glavne uloge u filmovima Živojina Pavlovića i još nekih predstavnika jugoslovenskog Crnog talasa. Brijune sam prvi puta vidio polovinom 1980-ih, kada me je moj prijatelj admiral Marijan Pogačnik poveo malim čamcem na obilazak toga čarobnog otoka. Tada sam gledao te raspuštene životinje koje su slobodno hodale po pašnjacima otoka. Sve je ličilo na neki zemaljski Raj. Ali tada nisam razmišljao o mogućem teatru. Uostalom, otok je bio zatvoren za javnost.
Tek 2000. godine kada sam u Istri snimao film sa mojim prijateljem Dejanom Aćimovićem, neki ljudi iz Vodnjana su me poveli na Mali Brijun da mi pokažu tu božanstvenu austrougarsku vojnu tvrđavu u koju sam se odmah zaljubio i već slijedeće godine, zajedno sa svojim prijateljem, hrvatskim piscem, Borislavom Vujčićem i mojom ženom Lenkom, napravio našega Kralja Lira sa kojim smo otvorili naš teatar Ulysses. Sljedeće je godine došla Mira Furlan i briljantno odigrala Medeju. A zatim su se predstave logičnim slijedom nastavljale: „Marat Sade”, „68-a”, „Play Becket”, „Pijana noć 1918″, „Tesla”, „Don Huan”, „Kaligula”, „Oluja”, „Odisej”, „Pokojnik”, „Šekspir u Kremlju”, „Sprovod u Theresienburgu”, „Antigona” , “Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija”, „Šekspir ljetne noći”, „Doručak Šampiona”. Teatar traje uprkos svemu. Branimo našu Tvrđavu Srca koja se ne predaje.
Jugoslaviji ste jednom poručili da ona „nikada neće presušiti u mome srcu”. Da li i dalje imate takav odnos? Da li ste preboleli raspad te zemlje? I da li je uopšte tako nešto moguće?
Jugoslavija je naša mladost i naš život. Netko može na svoju mladost i život gledati sa bolom, prezirom ili čak nepravdom. Ja pamtim u svojoj mladosti samo lijepe stvari. Ponosan sam na svoje drugove umjetnike, koji nisu više sa nama a koji su bili svjetljke jednoga divnog vremena. Od Ljube Tadića, Živojina Pavlovića, Bekima Fehmija, Fabijana Šovagovica, Ivice Vidovića, Dragana Nikolića, Mire Stupice, Nede Spasojević, Ane Karić i mnogih drugih…
Živjeli smo jedan dostojan i ponosan život. I ja ga se nikada neću odreći. Oni koji su za to vrijeme patili i imali drukčije iskustvo i mladost, ne mogu me uvjeriti u suprotno. Svako osjeća život i svijet na svoj način. Meni su Jugoslavija i sav njezin narod bili moja prava domovina. Drugu ne poznajem. Iako ih sve priznajem i želim im sreću. Ne želim i ne mogu mrziti. Kao što Jugoslaviju ne mogu zaboraviti. Ona je bila… Ona je postojala.
Učestvovali ste u protestima, pričali protiv rata na svaki mogući način, ali ste zapisali da ipak osećate krivicu što niste uradili više.
Već sam puno puta rekao da Jugoslavija ne bi nikada vise trebala postojati, kad se tako okrutno i u krvi raspala. Zato i ne žalim za takvom državnom tvorevinom. Mi preživjeli, treba da gradimo bolji život u ovim novim datostima i novoj stvarnosti. Treba da se pokušaju prevazići rane iz prošlosti i da pokušamo graditi između sebe neke normalne civilizacijske odnose, te da živimo kao dobri susjedi. Oni koji se vole između sebe unatoč svemu sto se dogodilo, neka se vole i dalje, oni kojima nije do zagrljaja, neka se bar civilizirano ponašaju. Biti će to korisno za odgoj novih generacija koje bi trebale živjeti u miru i koje ne bi trebalo trovati mržnjom i ostraštenim i sebičnim nacionalizmima.
Kako poziv glumca izgleda iz sadašnje perspektive? Mislio sam da nabrojim ovde neke od vaših „većih uloga” i shvatio sam da bi to trajalo do sutra. Kada pogledate sve to, da li ste „mirni” ili ima još uloga u kojima se želite oprobati?
Ja sam već odavna odlučio da nikada ne odem u umjetničku penziju. Sve dok me služi tijelo i duh.
U vašoj knjizi i u nabrojanim intervjuima na jako nežan način govorite o Mirjani Karanović. Gotovo kao o idealu glume i ljudskosti.
Mirjana je sjajna glumica i hrabra žena. No upoznao sam u životu i radio sa velikim glumicama: Vanesom Redgrejv, Milenom Dravić i Sonjom Savić. I svaka je od njih posebna i jedinstvena.
Krleža je nekako prisutan kroz ceo vaš rad. Uvek ste mu ste vraćali. Da li je bilo planova (i da li možda još uvek ima) za pravljenje biografskog filma o njemu?
Ne. Nisam o tome razmišljao. No mislim da Krležin privatni život, osim onih ratnih godina od 1940. do 1945, I nije za nekakvu filmsku biografiju. Mnogo je njega više u njegovim romanima, esejima i pjesmama.
Pišete novu knjigu?
Pišem i upravo je završavam. Zove se Green Card. Govori o mojim američkim i engleskim danima. O nekoj vrsti izbjeglištva i o ljudima iz svjetskoga filma sa kojima sam surađivao. Govori naravno, refleksivno, i o našim ljudima i pojavama. Jer o tome jednostavno ne mogu prestati misliti.
Autor se zahvaljuje Jovani Janjić, producentkinji Bitef teatra, na organizacionoj pomoći.
Još na VICE.COM:
Glumac Slaven Došlo za VICE o glumi, sitnim krađama i unutrašnjim borbama
